Prije deset godina, u 65 godini života napustio nas je pjesnik Branko Kreštan. Rođen je u Velikoj Pisanici 13. kolovoza 1944. godine. Osnovnu je školu završio u Velikoj Pisanici, a učiteljsku školu u Pakracu. Kao učitelj radio je u Novoj Pisanici, Bačkovici, Velikom Korenovu i III osnovnoj školi u Bjelovaru gdje je i dočekao mirovinu. Objavljivao je vrlo rijetko u novinama i časopisima: Bjelovarski list, Rusan, Pučkom kalendaru BBŽ. Od 1980 godine član je UHIP-a ( Udruženje pisaca hrvatske ) i objavljuje u zborniku « UHIP 80». U organizaciji Hrvatskog sabora kulture Zagreb sudjeluje u Susretima hrvatskih pisaca u Kotoribi. Samozatajan, kasno se javio u 55. godini života prvom zbirkom stihova « Duša zemlje « 1999. godine, nakon toga izdao je još dvije zbirke stihova «Pukotine» 2002. godine i « Dan ojutren molitvama» iz 2003. godine.
Dugo je ostao samozatajan, svoj u svome, lišen estradne provokativnosti, i u literarnom smislu rijetko se pojavljivao u javnosti. Gotovo u svakoj pjesmi i stihu Kreštan snažno ističe svoju emotivnu povezanost sa zavičajnim krajolikom, dakle, Bilogorom i svojom trinaestkilometarskom Pisanicom. Svoja čuvstva, unutrašnje nemire i sumnje, Kreštan zna pretočiti u jednostavan i uvjerljiv lirski govor, što je potvrda nesumnjive darovitosti. Naime, stihovi mu izviru iz duše, a ne iz grla, zanatske virtuoznosti. Jezik mu je oslobođen velikih metaforičkih zamućenja i iracionalnih maglovitosti.
…..Miris sjena kadulja se žari
sunce što peče
što u podne pali
Suza u oku prašina i korov
znoj na čelu
i vino u vrču u grlu
i vino u glavi
groblje zaraslo u draču
a obzorje se plavi
Ljubav i mržnja zavist
i zloba grizodušje
pjesma ladarica
to je moja Pisanica
Slast i strast i miris
ženske puti
suncokreti na putu divlji
žuti……
